KRVAVI PLES KOMUNISTA

Ukupna stradanja hrvatskog puka u Hercegovini tema su koja ni danas, na žalost, nije vrednovana niti istražena na kvalitetan način. Razumljivo je da se u vrijeme postojanja komunističke Jugoslavije o ovoj temi nije smjelo niti razgovarati. Od nestanka te tvorevine skoro će biti dva puna desetljeća. Međutim, povjesničari, ali i hrvatske političke elite u BiH, nisu se u ovome razdoblju udostojali ozbiljnije uhvatiti u koštac sa ovom problematikom. Iznimka je, dakako, desetogodišnje razdoblje između nestanka Jugoslavije i 2000. godine. U tom su razdoblju, i unatoč ratu, u Republici Hrvatskoj puhali vjetrovi puno drugačiji od ovih današnjih.
Takva politička klima omogućila je i djelovanje Saborskog odbor za utvrđivanje žrtava II. svjetskog rata i poraća. Međutim, posljednjih osam godina, odnosno od dolaska na vlast Mesić-Račanove koalicije, unutar hrvatskog naroda ponovo je o ovoj temi zavladala šutnja. S vremena na vrijeme o ovoj temi progovorili bi određeni pojedinci i skupine. Međutim, sve je to nedostatno za ozbiljniji istraživački pristup jednoj ovako složenoj temi.
Među Hrvatima u BiH ovoj se temi, pogotovo, nije ozbiljnije pristupalo. Za sve pozitivno što je po ovom pitanju učinjeno među Hrvatima u BiH treba zahvaliti isključivo katoličkim svećenicima koji su marljivo bilježili i publicirali svaki podatak, kao i nekolicini vrijednih kroničara koji su ovu temu obrađivali.
Zahvaljujući spomenutima, danas postoje kakvi takvi podatci o stradanjima hrvatskog puka iz Hercegovine u spomenutom ratdoblju.
Nepotpuni statistički podatci izgledaju kako slijedi u tabelarnom prikazu.

Mostar



Široki Brijeg



Ljubuški



Grude



Posušje



Čitluk



Čapljina



Stolac



Nevesinje



Neum



Tomislavgrad



Jablanica



Konjic



Trebinje



Ravno



Rama - Prozor




Kad se ovome pridoda župa Grabovica (Duvanjski dekanat) sa ukupno 145 stradalnika dolazi se do podatka da je sa područja Hercegovine, koji pripada Mostarsko-duvanjskoj biskupiji, tijekom II. svjetskog rata i poraća, prema nepotpunim podacima, stradalo 18 400 stradalih osoba. Ukoliko ovoj brojci pribrojimo i 1529 stradalih na prostoru Rame, koji zemljopisno nedvojbeno pripada Hercegovini, dođe se do podatka o 19929 žrtava II. svjetskog rata i poraća sa područja Hercegovine, što u postocima iznosi nešto iznad 10 %.
Najveća stradanja Hrvata katolika zabilježena su u župi Nevesinje. Od 1647 Hrvata, koliko ih je 1940. živjelo na prostoru ove župe, u godinama II. svjetskog rata i poraća živote je izgubilo 847 osoba. Što je čak polovica tadašnjeg stanovništva hrvatske nacionalnosti.
Strukturu ubijenih teško je procijeniti. Sa sigurnosti se može kazati da je među ubijenima 81 katolički svećenik i jedna časna sestra. Ukupan broj stradalih civila na temelju šture dokumentacije nije moguće kvalitetno prosuditi. Slična je stvar i s vojnicima.
Naime, na temelju dostupnih izvora nemoguće je precizno utvrditi koliki je broj vojnika stradao u borbama, koliki je pogubljen na temelju bilo kakve presude, a kolikom se broju, nakon okončanja rata, gubi svaki trag.
Na temelju dostupnih podataka i svjedočenja očevidaca, ipak, se može izvesti vrlo precizan zaključak. Naime, daleko najveći broj stradanja hercegovačkih Hrvata dogodio tijekom završnih ratnih operacija 1945. i odmah nakon njih. Mnogobrojni izvori i svjedočenja pokazuju da su masovne grobnice u Sloveniji i bezbrojna stratišta duž Križnih putova smrti zapravo mjesta koja jedina mogu razotkriti tajnu o smrti najvećeg djela od ukupno 19 784 žrtava II. svjetskog rata i poraća sa ovog područja.
Međutim, ne otkriva li i ovaj zaključak stvarne razloge zavjeta šutnje koji o ovoj temi vlada skoro sedam desetljeća ?!

Korištena literatura:

- Provincijalat hercegovačkih franjevaca: Hrvatske žrtve rata u Hercegovini, Mostar, svibanj 1995.,
- Fra Andrija Nikić: Stradanje Hrvata Hercegovine, Mostar, 1998.,
- Franjevačka galerija i Muzej Široki Brijeg: Imenik boli i ponosa, Široki Brijeg, 1999.,
- Ivan Alilović: Križni put i raspuća hrvatskih đaka, studenata i intelektualaca iz Hercegovine, Zagreb, 1999.,
- Karlo Rotim: Žrtvoslov Širokog Brijega u Drugom svjetskom ratu i poraću, Mostar, 2000.
- Humski zbornik V – Stradanje Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u istočnoj Hercegovini, Zagreb, 2001.
- www.rama-prozor.info

Poražena je smrt njihovim mučeništvom


Mrak je u njihovu plamenu raspršen, a mržnja u njihovoj ljubavi ugašena - kazao je provincijal fra Ivan Sesar

U strahu od nevremena protokol današnjeg obilježavanja 64. godišnjice mučeničke smrti širokobrijeških i svih hercegovačkih fratara donekle je izmijenjen. Nije bilo tradicionalne procesije od skloništa u kojemu se partizani 7. veljače 1945. ubili i spalili dvanaestoricu širokobrijeških fratara.

Molitva kod skloništa
Kod skloništa je održana tek kratka molitva koju je predvodio širokobriješki gvardijan fra Branimir Musa. Nebo nad brijegom bilo je crno i tmurno, prijetilo je velikim nevremenom. Crkva je bila pretijesna za mnogobrojne Širokobriježane koji su se okupili kako bi odali počast nevinim žrtvama koje su ubijene samo zato što su bile vjerni Isusu Kristu i služile svom hrvatskom narodu. Molitva je nastavljena kod groba unutar crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u kojemu su ukopani posmrtni ostaci ubijenih franjevaca.

- I ove godine, šezdesetčetvrti put, okupili smo se oko stola Gospodnjeg na mjestu gdje su upravo na današnji dan 7. veljače 1945. neprijatelji vjere, Crkve i franjevačkog habita metkom u potiljak i spaljivanjem dvanestorice profesora čuvene širokobriješke gimnazije htjeli ubosti u srce našu provinciju i uništiti je upravo u ovom samostanu u kojem je nastala, kazao je u uvodu provincijal fra Ivan Sesar koji je predvodio misno slavlje za pobijene fratre. Molit ćemo i za sve ostale pobijene fratre, kazao je provincijal naglasivši da se za grobove njih 36 još ni danas ne zna. Također je naglasio da nije samo Široki Brijeg mjesto stradanja, jer postoje mnoga druga mjesta gdje su naši prethodnici ponijeli svoj i naš križ.

Znak naše prošlosti
Sve njih želimo uključiti u naše molitve. U propovijedi misnog slavlja provincijal Sesar je kazao kako je mučeništvo zaštitni znak naše prošlosti, one davne s početka četrnaestog stoljeća do ove najnovije, s početka devedesetih godina minulog stoljeća. Smrt je u njihovoj mučeničkoj smrti poražena, mrak je u njihovu plamenu raspršen, a mržnja u njihovoj ljubavi ugašena. Nasilje u njihovoj nevinosti razoružano, a u njihovu pepelu spepeljana je jedna bezbožna ideologija, kazao je fra Ivan Sesar.

Preuzeto sa: www.vecernji.hr



ŠIROKI BRIJEG - Propovijed provincijala Hercegovačke franjevačke provincije fra Ivana Sesara na misi 7. veljače 2009. na Širokom Brijegu za pobijene fratre... (prenosimo u cijelosti)

Fra Sesar: Samo ono ne umire za što se umire

Draga braćo i sestre!

Ako se išta poput crvene niti provlači kroz višestoljetnu franjevačku povijest na prostorima Bosne i Hercegovine onda je to mučeništvo.
Ono je postalo i jest zaštitni znak naše prošlosti, one davne s početka četrnaestog stoljeća do ove najnovije, s kraja devedesetih godina minulog stoljeća, kad smo bili ponovno u ratnom vihoru. Nemoguće je pronaći u životu franjevačkih misionara kao ni u životu ovoga naroda gotovo nijedne okolnosti koja ne bi više ili manje bila skopčana s mučeništvom, pisao je prije više od 150 godina naš poznati fratar Petar Bakula.
To je upravo ono mučeništvo za kojim je naš utemeljitelj sv. Franjo iz ljubavi prema Kristu raspetome i Bogu cijeloga svoga života žudio i čeznuo.
Njegovi životopisci pišu:
"Žarkim je plamenom ljubavi zavidio svetim mučenicima na njihovu trijumfu. U njima nije bilo moguće utrnuti ni plamena ljubavi niti im se mogla umanjiti srčanost. Zato je i sam raspaljen onom savršenom ljubavlju koja odgoni strah po žudnji za siromaštvom sebe prikazivao Gospodinu kao živu žrtvu da bi se odužio Kristu koji je namjesto nas umro, ali i da ostale potakne na ljubav prema Bogu.” (LegMaj).
Zbog toga se i “dogodilo da je Kristov prijatelj, sv. Franjo, svim silama tražio da umre za Krista, a nikako mu to nije uspijevalo.” (LM). “Da bi postigao palmu mučeništva nastojao je otići u prekomorske krajeve”, a u “šestoj godini od svog obraćenja goreći nezadrživom vatrom za mučeništvom, odlučio je otići u Siriju da ondje propovijeda vjeru i obraćenje”(1Čel).
Jedini put u svome životu rekao je da su prava mala braća upravo oni za koje je čuo da su podnijeli mučeništvo u Maroku! Za njega - Franju - mučeništvo bijaše jedina legitimacija, iskaznica, da je netko istinski mali brat, istinski franjevac!
Toliko je bio mučenik željom, žudnjom je izgarao da se prinese Gospodinu do kraja. Što mu nije uspjelo putujući na Istok i u Španjolsku, ostvarilo se u njegovu životu. Bio je do kraja suobličen Kristu patniku, Kristu na križu!
Braćo i sestre, mi se nalazimo šezdeset i četvrti put po redu na mjestu naših provincijskih početaka. Ovdje gdje smo brez kruva i krova ostavili Bosnu i došli među svoj narod. Pali doslovce na golu ledinu, pod veliki stoljetni hrast, sagradili prvu kućicu, prvo stanište pod vedrim nebom u svojoj Hercegovini, kako bismo se s ponosom i ljubavlju sjetili svoje pobijene braće, vjernih sinova sv. Franje, kao i ostalim mnogobrojnih hrabrih i odvažnih svjedoka vjere onih koji su bili spremni radije podnijeti i najokrutniju smrt nego iznevjeriti Boga, svoj narod, svoju Crkvu i svoje redovničko zvanje.
Tih tragičnih godina 1944. i 1945., pa 1946. dok su se fratri ove provincije pripremali za proslavu stote obljetnice odcjepljenja od Bosne, te proslaviti sto godina polaganja temeljnog kamena samostanu na Širokom Brijegu šezdeset i šestorica naših fratara zajedno s tadašnjim provincijalom fra Leom Petrovićem kao i mnogobrojni članovi vaših obitelji hrabro i odvažno s molitvom na usnama založili su najviše što su imali, svoje živote, za krst časni i slobodu zlatnu.
Smrt je u njihovoj mučeničkoj smrti poražena, mrak je u njihovu plamenu raspršen, a mržnja u njihovoj ljubavi ugašena. Nasilje u njihovoj nevinosti razoružano, a u njihovu pepelu spepeljana je jedna bezbožna ideologija.
Umrli su da bi živjeli, jer ih je nadahnjivala jedna ista misao i ideja: Vjera u Isusa Krista. Znali su da neće bolje ni lošije proći od svog Učitelja. Mijenjali su poput Krista svijet, a da svijet nije promijenio njih. Smrt ih nije mogla ugroziti, niti rastaviti od ljubavi Kristove.
Braćo i sestre, to su istinski velikani duha, koji su spremni radi Krista trpjeti i po njegovu nauku i primjeru živjeti i u najtežim trenucima svoga života. Nadahnuti primjerom svoga utemeljitelja sv. Franje njihova ljubav prema Kristu bila je jača od bilo kave torture i mučenja.
Svojom smrću postali su neprolazni i ugradili sebe u temelje naše današnje slobode. Znali su da samo ono ne umire za što se umire. Njihova smrt bijaše skupa ulaznica u život, njihove i naše Provincije kao i našega naroda. Poubijani nastavili su živjeti, iz pepela su se rodili na novi život.
Svaki od njih, kao vjerni svjedok Kristovih patnja, bio je poput onog zdravog zrna iz evanđelja, zrna koje je donosilo veliki urod i jačalo naš narod i Crkvu.
U njima evanđelje nije svijetom modificirano jer su založili sve na vjernost Kristu.
„Ako su, u očima ljudskim, bili kažnjeni,
Nada im je puna besmrtnosti.
Za malo muke zadobili su dobra velika,
Jer Bog ih je stavio na kušnju
I našao da su ga dostojni.
Iskušao ih kao zlato na taljici
I primio ih kao žrtvu paljenicu.“ (Mudr 3, 4-6)
Braćo i sestre, naša Franjevačka provincija kao i ovaj narod nadahnuti djelom i žrtvom svoje braće i svojih sinova i očeva, nije očajnički kukala nad onim što se dogodilo nego hrabro i odvažno počeše sve ispočetka. Po nalogu svoga utemeljitelja: „Malo je, braćo, ili nimalo, što smo do sada uradili, zato počnimo novim žarom oko kreposna života.“
Nadahnut ovim Franjinim riječima 1. srpnja 1946. godine provincijal fra Didak Buntić piše svoj braći poslanicu gdje kaže: „U duši jednog vjernog redovnika i svećenika ne smije nikada biti mjesta očaju ni pesimizmu. Uza sve naše slabosti i eventualne posrtaje, svaki nas događaj i misao u sv. Pismu opominje, da ne smijemo ni časa ostati na tlu ležeći, nego se uzdajući u Božju pomoć novom snagom dizati i novi život započinjati. (…)
Kada je nevolja najviša, onda je Bog najbliže, kaže naš narod.“ I preporuča isti provincijal svojim fratrima na koji će način prebroditi ona vremena i piše slijedeće: Pobožno slavite sv. mise sa svojim pukom. Veli: „Neka nas ona presveta Krv preokupa i obnovi u svrhunaravne muževe, u Božje vitezove, u svece; neka nas regenerira u ljude, kojima su jedina slast i veselje samo Božje i svrhunaravne stvari.
Brevijar je naša divna molitva, pun utjehe i radosti, pun suza i egzaltacije. Ispunja nas neprestano nadom i pouzdanjem u Boga i u najtežim pitanjima i bolovima našim.“
Potom preporuča braći čitanje duhovnog štiva i razmatranje, sv. krunicu, ispit savjesti, pohod Presvetom Oltarskom Sakramentu. „Samoposvećenjem bit će naš rad najplodniji i najkorisniji za vremenitu i vječnu korist nama i narodu.“
I na koncu su naredbe, a središnja glasi: Da se po svim samostanima i župama slavi sv. misa za pokojnu braću, da na to upozore i narod da dođu u što većem broju, a „poslije sv. mise neka se održi 'absolutio ad tumbam' (molitva oprosta za pokojne kod groba napravljenog u sred crkve) za svu pokojnu braću.“
Braćo i sestre, evo nas i ove godine ovdje na mjestu gdje su braća naša „za malo muke zadobili dobra velika“. Na grobovima njihovim s molitvom u duši i na usnama. I mi otvaramo starozavjetnu knjigu Mudrosti i zaključujemo misao započetu prije 64 godine:
„Zato će se u vrijeme posjeta njegova zasjati,
Te će vrcati kao iskre u strnjici.
Sudit će pucima i vladati narodima,
I Gospodin će kraljevat nad njima uvijeke.“ (Mudr 3, 7-8)
Braćo naša ubijena, puče ubijeni diljem krvavih križnih putova, i razbacan po različitim jamama, evo nas danas na mjestu žrtvoslova Hercegovačke franjevačke provincije da za Vas i patnje Vaše, koje dragi Bog ima na svom dlanu upisane, slavimo ovu sv. misu. Da se nadahnemo za naš život, naše vrijeme, ovaj naš i Vaš prostor kojeg ste krvlju svojom zalili da raste i cvjeta u miru i ljubavi. Budite našim nadahnućem i utjehom u vremenu u kojim živimo. Kako bismo unatoč svim izazovima današnjeg svijeta ostali vjerni Bogu i božjim zapovijedima. Amen.



Preuzeto sa: www.radiosirokibrijeg.com